PIŠE: Harun DINAREVIĆ
Trinaesti je dan ruske invazije na Ukrajinu. Tragedija se odvija pred našim očima, u realnom vremenu. Slike stambenih zgrada u plamenu i uplakane djece oživjele su i naše traume. No ipak: tu su i priče o otporu, volji da se preživi, solidarnosti. Ovo je priča o jednom takvom čovjeku. Ujedno, to je i priča o našem slučajnom susretu u jednom prijašnjem, “normalnom” svijetu
Bio je februar 2020. godine. Kao stipendista BIRN-a dobio sam priliku da provedem tri dana u Berlinu, gdje se održavala radionica na kojoj su učestvovali novinari i aktivisti sa Balkana. Moja tema su bili ljudi iz Bosne i Hercegovine, uglavnom izbjeglice, koji su željeli da dobiju status bosanske nacionalne manjine u Austriji. Zadnju noć boravka večerali smo u restoranu “Tri sestre” u Kreuzbergu, koji je nekoć bio crkva i samostan. Prije večere, odlučio sam posjetiti ostatke berlinskog zida, sada iscrtane pacifističkim muralima. Dok sam zapanjen hodao između šarenih blokova zida i mrke Spree, odgonetajući poruke “željezne zavjese”, među licima razdraganih turista uočio sam jedno poznato. I kolegica Anđela je mene prepoznala. Smjesta smo postigli sporazum da zajedno prošetamo do restorana. Krenuli smo preko mosta zastajući svako malo da nešto ufotkamo. Hladnu noć je ohrabrivao studen povjetarac sa rijeke. Stigli smo prvi, pa smo pred restoranom odlučili sačekati ostale. Uz oskudnu, ali ukusnu večeru brzo je posluženo i pijanstvo. Držao sam se uz kolege iz Srbije. Neko vrijeme, razuzdane Balkance je pod kontrolom držao urednik Matt, Englez koji je značajan dio svog života proveo u Srbiji. Poslije nekoliko piva, “prešaltali” smo se sa engleskog na naš jezik. Pričao nam je o svojim iskustvima sa ratišta Iraka, Afganistana, Gruzije… U tim sjećanjima i njemu bi ponestajalo riječi, a u očima mu se pomaljao ponor naglašen odmahivanjem glave. Mi Balkanci izlazili smo svako malo ispred restorana da zapalimo cigaretu. Neko bi ponio i čašu piva sa sobom. U jednom od tih izlazaka pred restoranom pojavio se tip na biciklu koji nam je zatražio vatre.
- Šta ćemo mi dobiti zauzvrat, pitao ga sam šaljivo, mjerkajući trubicu među njegovim usnama.
- Haha, prijatelju, samo izvolite, ponudio nas je. - Meni supruga ne da da pušim u kući, izustio je kroz žalostivu ironiju.
Izvadio je kesicu i pružio mi zeleni grumenčić čiji je miris otključao svu slobodu Berlina. Vratili smo se u restoran kroz drugu dimenziju. Ali društvo se brzo počelo osipati. Matt je otišao među prvima, sljedeći samopropisanu disciplinu porodičnog čovjeka pred kojim je limitiran broj piva. Pred nas su došle i neke eurobirokrate, vjerovatno koordinatori projekta, koje su nam svečano saopštile da “sada idu na neku drugu zabavu za koju su potrebne posebne uniforme”. To je bio uljudben način da nas svedu na naše balkanske dronjke. Kikotali smo se divljački poslije toga, dok su uglađeni Nijemci zagledali prema našem ćošku. Do kraja druženja izrugivali smo se toj sintagmi “proper uniforms”. Pilo se još neko vrijeme. Novi virus je već kolao svijetom, ali malo ko od nas je slutio da će prerasti u pandemiju. Mi smo pričali o našim starim balkanskim problemima. Na kraju sam, poslije oproštajnih zagrljaja, ostao sam. Svi su odlučili uzeti neke svoje rute do hotela. Ja sam, onako rasplinut i napušten, povjerenje dao Google Mapsu.
Uspio sam se dovući do stanice U-Bahna. Tamo je bilo i moje sekundarno odredište – toalet. Ispred WC-a je stajao jedan proćelavi muškarac. Kada sam pokušao ući, grubo mi je rekao na engleskom sa teškim slavenskim naglaskom da “nije moguće ući”. Bio sam zbunjen, ali sam, tjeran nuždom, sačekao još malo. Tek poslije shvatio sam da je želio reći da je zauzeto. Iza vrata se uskoro pomolio mlađi muškarac. Obratio se čovjeku koji ga je čekao.
- Vi ruski, upitao sam ih prolazeći pored njih prema WC-u. Želio sam isprobati svoje slabašno znanje ruskog.
- Njet, mi Ukrainjeci, odgovorio je stariji muškarac s ponosom.
- Mi slavjanski narodi, pokušao sam ublažiti svoj promašaj.
Bilo mi je krivo što sam tako grubo promašio, ali mogao sam razlikovati ruski i ukrajinski jezik. Oni su, nepogrešivo, govorili ruskim. Pružio sam im ruku i predstavio se.
- Otkuda ti, pitao me je stariji.
- Iz Bosne, rekao sam.
- Iz Bosni i Gercegovini?
- Da.
- Ti nas panjimaješ?
- Da, no u menja ruski plahoj…
Stariji se zvao Andrej, a mlađem sam zaboravio ime. On je uglavnom šutio i ljubazno se osmjehivao. Bili su braća. Požurio sam u WC, a oni su me sačekali ispred.
- Što vi djelajete u Germaniji, pitao sam ih po izlasku.
Bili su tu turistički. Pijani kao i ja. Mlađi je radio u Poljskoj, a stariji je išao njemu u posjetu, pa su produžili do Berlina. Andrej je rekao da su inače iz Donbasa, ali su pobjegli kad je 2014. počeo rat. Mlađi je tada sigurno bio tinejdžer.
- I u nas bila vojna, rekao sam im.
- Mi znajem, mi plakali kagda eta bilo. Mi bratskie strani. Vojna užasnaja rabota. No, što djelat…
Ćaskali smo ostrašćeno neko vrijeme u tom slavenskom patosu. Nabadao sam ruske riječi, dopunjavajući se nekom slavenštinom koja je ličila na ruski, naglašavajući sličnosti naših historija. Bio sam jadan i smiješan, ali dobro raspoložen. I oni su uživali u tom slučajnom susretu. Rastali smo se barem tri puta. Dao mi je svoj broj telefona, ako ikad dođem u Ukrajinu da nazovem. Eh, i da dođem, kolika je ta Ukrajina. Na kraju smo se izgrlili kao rođeni. Nekako sam uspio stići do hotela.
Rat, opet
Sanjao sam ga. Ne znam da li je to bio prošli ili neki budući. Nije bilo nikakvih herojstava, ljudi su samo pomahnitalo bježali pred granatama. To je bilo sve, ne znam ko je bio agresor, a ko žrtva. Kada sam se probudio i pogledao na mobitel, doista je počeo. Sve one trupe koje je kremaljski diktator mjesecima gomilao na granici napokon su krenule prema ukrajinskim gradovima. Putinova bulumenta invaziju je eufemistično nazvala “specoperacija denacifikacije i demilitarizacije”. Iako je sve ukazivalo na to da će Rusi krenuti na manjeg komšiju koji im se izvukao iz zagrljaja, moj užas nije bio ništa manji kada se to konačno desilo. Često sam razmišljao o Andreju dok sam pratio pripreme za rat. Gdje je, šta radi, da li je otišao bratu u Poljsku? Drugog dana okupacije sjetio sam se da imam njegov broj. Napisao sam mu poruku na Viberu. Pitao sam kako je, kako mu je porodica, da li je još uvijek u Ukrajini. Nisam se nadao odgovoru.
- Kod nas je počeo rat. Razmišljam pobjeći s porodicom u Europu, odgovorio mi je lakonski.
- Pa gdje ćeš?
- Vjerovatno bratu u Poljsku.
Nastavio sam mu se javljati idućih dana.
- Gdje si sada, Andrej?
- Pod Kijevom, idem prema granici.
Ukrajinske vlasti su ubrzo objavile da je muškarcima između 18 i 60 godina zabranjeno napustiti zemlju. Pitao sam se kako će Andrej uspjeti pobjeći.
Pisao sam mu opet sutra.
- Jesi li živ?
- Da, sve je uredu.
Poslao mi je nekoliko fotografija iz autobusa zebrastog autobusa i kolonu na granici.
- Vozim se u koloni od četiri autobusa. Ne mogu ti reći koliko smo najebali.
Poslije silnih kratkih poruka, napisao mi je jednu dužu, kombinovanim ruskim i ukrajinskim.
- Poštovanje. Sinoć smo evakuisali iz Kijeva 157 djece iz sirotišta. Sada smo u Poljskoj, idemo u Njemačku. Popravili smo i osposobili sve pokvarene autobuse za godinu dana…, stajalo je u nekoj objavi s društvenih mreža na ukrajinskom, koju mi je proslijedio.
A onda je ponosno dodao na ruskom: “Gledaj kakvu smo mi stvar napravili”.
Nije bila jasna njegova uloga u toj raboti. Bilo mi je drago da je plemenito postupio, ali želio sam saznati više o njemu. Rekao sam mu da želim napisati članak o njegovoj sudbini i da mi napiše nešto o sebi.
- Zovem se Andrej Berežnoj. Imam 34 godine i do 2014. godine živio sam na Donbasu, u gradu Stahanovu. 2014. godine sam zbog rata morao preseliti u zapadnu Ukrajinu s porodicom. Imam suprugu, sina od 13 i kćerku od pet godina. Živjeli smo u gradu Kovelj, radim tamo kao vozač međunarodnog autobusa. 24.2. vozio sam na liniji Sjeverodonjeck (Ukrajina) – Elena Gura (Poljska). Izašavši iz grada Izjuma, saznali smo da bombarduju Čugujev i Harkov. Krenuli smo drugim putem, zaobilazeći velike gradove. Drugi naši autobusi koji su vozili iz Zaporožja i Nikopolja krenuli su u Kijev i preuzeli djecu iz sirotišta, dovezli ih u grad Kovelj, rasporedili ih u dva autobusa i povezli smo 157 djece u Njemačku u grad Freiburg. U Poljskoj, u gradu Piotrkow Trybunalsky, stali smo da se odmorimo. Poljaci su to saznali i počeli su pomagati djeci, donoseći hranu i odjeću. Večeras krećemo nazad na Ukrajinu da dalje evakuišemo ljude u Poljsku.
Tu su mi se stvari raščistile. Iako mi je izgledao starije, saznao sam da mi je vršnjak. Dolazio je iz rudarskog grada iz Luhanjske oblasti, koji je dobio ime po sovjetskom udarniku Alekseju Stahanovu. Ja živim u mjestu u kojem je jugoslovenski udarnik Alija Sirotanović oborio rekord pomenutog Stahanova. Njegovo rodno mjesto se do 1978. godine zvalo Kadiivka, kada su mu sovjetske vlasti promijenile ime u čast heroja rada koji je tamo započeo karijeru.
Andrej mi je poslao i svoju prepisku sa novinarem njemačkog Bilda i članak o spašavanju djece. Na kraju prepiske je stajalo: “Vi ste heroji”.
Da, Andrej, ti si heroj. Tihi, pozadinski heroj. Njegova porodica je ponovo morala u izbjeglištvo. Sada se nalaze u Njemačkoj. Skoro dva miliona Ukrajinaca pobjeglo je iz zemlje pred Putinovim hordama. Procjenjuje se da bi ta brojka mogla narasti i do 10 miliona. Nastavio sam se dopisivati s Andrejem. Vratio se u Kovelj po još izbjeglica. Sada je na putu sa ture iz Španije po nove izbjeglice koje napuštaju sravnjene gradove. Nadam se da će njegova zebra izbjeći ruske granate.