PIŠE: Đorđe Krajišnik
Dvadeset sedmi Sarajevo Film Festival održava se od 13. do 20. augusta u prilagođenom fomatu. Nakon što je prošlogodinji festival održan online, filmski/e autori/ce i publika ove godine vratili su se na festivalske lokacije, ali ovoga puta sa Covid-akreditacijama. O tome kako je organizovati festival na lokacijama na kojim se kontrolirano i kontinuirano mogu provoditi epidemiološke mjere razgovarali smo sa scenaristicom Elmom Tataragić, selektoricom Takmičarskog programa – igrani film 27. SFF-a. Tataragić je za Naratorium govorila o organizaciji festivala u pandemijskim okolnostima, o regionalnoj filmskoj produkciji, gledanju filmova na online platformama, stanju u bosanskohercegovačkoj kinematografiji i komplikacijama sa kojima se suočava domaća filmska industrija.
Govoreći o tome koliko je izazovno i komplicirano održavati festival kakav je SFF u vremenu kada smo još uvijek izloženi opasnosti od virusa SARS-CoV-2, Tataragić ističe da je to izazovno u svakom slučaju.
„Izazovno je živjeti u ovom vremenu. Navikli smo da pratimo broj zaraženih, to je postao način života. Upravo zbog toga će dio Festivala koji se odvija uživo na lokacijama u Sarajevu i Mostaru biti drugačiji. Naši kapaciteti su puno, puno manji nego što su bili prije. Recimo samo da je kapacitet Narodnog pozorišta tri puta manji nego u normalnim okolnostima. Ovo je drugačiji festival, maske su obavezne, obavezna je distanca, a imamo i Covid-akreditacije. Svaki posjetilac, bez obzira da li se radi o publici, gostu, zvanici ili učesniku, morat će da posjeduje tu akreditaciju da bi ušao na lokacije SFF-a. Oni koji su preboljeli COVID u zadnjih šest mjeseci, i koji su vakcinisani s obje doze mogu jednostavno dobiti, uz dokaz, akreditaciju koja važi cijeli festival. Oni koji nisu vakcinisani i koji nisu preboljeli COVID moraju dokazivati svoje stanje antigenskim ili PCR testom koji nije stariji od 48 sati. I to su nove okolnosti, to je novo normalno i toga se strogo pridržavamo od prvog dana festivala pa do samoga kraja“, objasnila nam je ona.
Dominacija regionalne produkcije
Osvrćući se na produkciju filmova u minulom razdoblju, Tataragić kaže da ona kvantitativno u pandemiji jeste opala, da se manje snimalo, ali da je iznenađena kvalitetom snimljenih filmova iz regiona.
„Ono što se snimalo je zaista na visokom nivou. Već od početka godine, zapravo od Venecijanskog filmskog festivala prošle godine, regija je zablistala i nastavila je blistati do ovogodišnjeg SFF-a. Gotovo su svi veliki filmski festivali u svom programu imali neki film iz regije. To se reflektiralo i na naš program, jer smo fokusirani na regiju. Ljudi su željni vidjeti filmove uživo. Lijepo je ponovo se sresti s kolegama, svi autori i producenti jedva su čekali da dođu u Sarajevo. Dakle, što se tiče regionalnih gostiju nećemo osjetiti neki pad. Ono gdje imamo pad su gosti iz zapadnog svijeta, jer je putovanje u ovim uslovima komplikovano. Ali, međunarodna filmska industrija će ipak biti prisutna na SFF-u, makar i online, rekla je Tataragić.
Ona još dodaje da se sama online platforma festivala pokazala kao odlična opcija koja je direkciji SFF-a otkrila novu publiku i mogućnosti.
„Prvo, način na koji možete da pratite odakle vas neko gleda je drugačiji nego kad neko dođe u Sarajevo. Kada u Sarajevu pustimo 3.000 ljudi da gledaju film, mi ne znamo odakle su. Možemo samo znati za goste, ali za publiku ne. Online platforma nam omoguće uvid u to odakle nam publika dolazi. Recimo, prošle godine smo otkrili da nas prati publika koja nema nikakve veze sa Sarajevom. I većina drugih festivala naglašava to kao prednost. Primjerice, shvatili smo da je SAD zaista veliko tržište za naše filmove. Otkriće nove publike biće važno za koncept festivala u narednih pet ili deset godina“, ističe Elma Tataragić.
Na pitanje o stanju u bh. kinematografiji, te odsustvu stvarne sistemske podrške razvoju domaćeg filma, naša sugovornica podvlači da filmski radnici rade u jako skučenim uslovima.
„Nevjerovatno je da išta stvaramo u kakvim uslovima stvaramo. Generalnom, situacija u kulturi je alarmantna na svakom nivou. Kultura generalno pokazuje u kakvom stanju je društvo, to je lična karta društva, ona je dio nas i ostaje iza nas. Primjerice, Danis Tanović je počeo i završio svoj film zahvaljući projektu Sarajevo grad filma koji razvijamo godinama sa TRT-om. Prošle godine smo imali film Pjera Žalice. Ti projekti opstaju samo zahvaljući novcu koji nema nikakve veze s novcima iz zvaničnih institucija za razvoj kinematografije BIH, na bilo kojem nivou. Što se tiče bh. kinematografije, u sklopu festivala ove godine ponovo imamo program koji nosi naziv BH film. To je program koji postoji od 2003. godine i ima za cilj da okupi sve što je snimljeno u BiH, ili vezano za BiH. Od prošle godine do ove godine imamo čak snimljena 53 filma, uključujući kratke filmove. To u suštini nije malo, jer je ovo jedna od gorih godina, od 2003. godine, po finansiranju bh. kinematografije. Fondacija za kinematografiju ove godine ima najmanji budžet do sada, a pritom se uvode nova pravila koja samo komplikuju život profesionalnim producentima i autorima koji žive od ovog posla. Od ovog posla se u ovoj državi ne može živjeti. Fondacija za kinematografiju je nedavno objavila skandalozne odluke kojima se zapravo šalje poruka porefesionalnim i uspješnim filmskim radnicima da ovdje nisu dobrodošli“, kategorična je Tataragić.
Ljudi vole priču
Prema njenom mišljenju naše političke elite su potpuno odvojene od baze kojoj bi trebalo da služe.
„To se kod nas godinama sve više dešava. Odakle da počnem? Država ima pogrešne respiratore na koje je potrošila užasno puno novca, ne obezbjeđuje vakcine na vrijeme, nema još uvijek digitalnu COVID propusnicu. Festival će je imati, a država nije u stanju da se pozabavi time nakon toliko vremena. Mene boli nebriga naših vladajućih koji su plaćeni za ono što rade, a sve to se odražava i na film. Mislim da ljudi oduvijek vole priče, da gledaju priče, to je dio nas. Nama nije dovoljan samo komad hljeba da preživimo, nama treba više. Naša politika je postala potpuno odvojena od čovjeka, postala je sama sebi svrha. Zaboravlja se da je novac koji dobije Fondacija za kinematografiju – naš novac. Novac od poreza građana ove zemlje. Zbog toga moramo biti glasni. Zato moramo tražiti da se poštuju pravila, da se pravila prilagode stanju, da se konsultuje struka. Ovaj sadašnji socijalni odnos prema kulturi, da se svakome daju mrvice, kao u narodnoj kuhinji, najveći je grobar kulture. Tako se kultura ne razvija. Moramo uvesti sistem izvrsnosti i dok god ga nema mi nećemo moći da se razvijamo“, objašnjava sugovornica Naratoriuma.
Dodajući da dodatne komplikacije za film u BiH stvara iscjepkana administrativna i politička struktura naše zemlje, te zakonski neregulisano polje filmske industrije.
„Veliki problem ovog društva jeste što smo mi stalno dva koraka od idealnog društva. I to je već godinama tako, vrijeme prolazi, pa ta dva koraka postaju četiri ili mnogo više koraka, i ljudi odlaze. Prije pet godina mogli ste sklopiti filmsku ekipu bez problema, danas to ne možete, jer ne mogu ljudi ostati u poslu od kojeg ne mogu da žive. Stvar je veoma ozbiljna, odlaze, prekvalificiraju se, odlaze da rade druge poslove, i onda mi moramo tražiti ljude izvana. Dosta naših ljudi odlazi da rade vani, odlaze u Srbiju i Hrvatsku, jer oni toliko snimaju da ne mogu da pokriju svojim ljudima i prirodno je da krenu tražiti nekoga koji govore isti jezik. Zbog toga smo stvarno u lošoj situaciji, bilo da se radi o finansiranju, odnosu prema ljudima, razvijanju kulture... Moramo se posvetiti i nekim zanimanjima koja izumiru, sad sve izumire. To je grozna činjenica. I dalje mislim da smo dva koraka od idealne situacije koja podrazumijeva dosta rada, ali nijedan sektor ne može bez sluha onih koji upravljaju sredstvima. Zbog toga je vrlo bitno ko je na funkciji ministra, direktora zavoda, premijera, itd. To nije nebitna informacija“, zaključuje u razgovoru za Naratorium Elma Tataragić.