Search
  • Naratorium

Janez Kopač o odustajanju od gradnje Bloka 7: Ponekad i BiH mora imati sreće


Foto: Naratorium

Razgovarala: Alena BEŠIREVIĆ



Planet se zagrijava, a velike svjetske sile, poput SAD-a, Kine, Japana i, naravno, zemalja Evropske unije, sada su već uveliko okrenute strategijama za zaustavljanje klimatskih promjena. Svijet se okreće obnovljivim izvorima energije i redukciji potrošnje uglja i nafte. Strategije variraju od povećanja energetske učinkovitosti i povećanja broja obnovljivih izvora do uvođenja taksi za emisije CO2.

Bosna i Hercegovina, iako potpisnica Sofijske deklaracije i Pariskog sporazuma, koji podrazumijevaju smanjenje emisija CO2, dekarbonizaciju, liberalizaciju energetskog tržišta, odnosno potpuno prestruktuiranje sektora energetike, i dalje nema skoro nikakvu strategiju.

Pred problemima u kojima se nalazi rudarski sektor i potkapacitiranošću za pokretanje reformi u energetskom sektoru kod nas se i dalje zatvaraju oči.

Ipak, pred podacima o broju oboljelih i umrlih zbog posljedica izloženosti štetnim emisijama koje dolaze iz velikih ložišta na fosilna goriva, nedavno objavljenih u izvještaju Bankwatcha, ne može se žmiriti.

Prema ovom izvještaju, u BiH je zbog prekoračenih krovnih vrijednosti štetnih emisija iz termoelektrana na fosilna goriva samo u 2020. godini zabilježeno 25.639 slučajeva pojave simptoma astme kod astmatične djece, 2.373 dijagnosticirana slučaja bronhitisa, također kod djece, 489 hospitalizacija zbog kardiovaskularnih smetnji i 1.345 umrlih.

Sve ovo, izgleda, bh. vlastima nije dovoljno da se ozbiljno pozabave planom za reformiranje energetskog sektora u skladu s načelima koja prate i zemlje Evropske unije, a koja su i uslov za pristupanje EU.

O prekršajnim postupcima koji se vode protiv BiH pred Sekretarijatom energetske zajednice, uvođenju taksi za emisije C02 u BiH, isplativosti izgradnje Bloka 7, strategiji zatvaranja rudnika, rokovima, pravednoj tranziciji, cijeni električne energije i problemima u kojima se nalazi bh. energetski sektor, u intervjuu za Naratorium govori direktor Sekretarijata energetske zajednice dr. Janez Kopač.


Kada u BiH možemo očekivati naplatu takse za CO2?

- Ne mogu reći ništa konkretno. Potpisivanjem Sofijske deklaracije, BiH se obavezala da će uvesti cijenu za CO2. Tamo ne piše konkretno u kojem momentu, ali se BiH obavezala da će se dekarbonizovati do 2050. godine, kao i EU. I tu neka intencija postoji. To je bilo potvrđeno od najvišeg predstavništva BiH - Predsjedništvo je to potvrdilo, odnosno opunomoćilo Ministarstvo za vanjske poslove BiH da to potpiše. Tako da se deklarativno ide u tom pravcu. Vidimo velike pomake u načinu razmišljanja. Dobio sam nedavno pismo od gradonačelnika Banovića, u kojem stoji da oni imaju intenciju da postanu prva dekarbonizirana općina u BiH, onda sam slično pismo dobio i iz Breze. To su jako hrabri gradonačelnici.


Pobjednici i poraženi rudari


Postoji li neka strategija pravedne tranzicije kojom bi se pokrila i opravdala ta hrabrost? Znamo da se radi o općinama koje žive od iskopavanja uglja.

- Ne postoji. Ne mogu oni sami napraviti tranziciju. To je veliki poduhvat. Tu mora cijela država da se uključi. Tako je bilo svuda u Evropskoj uniji. Mora se oformiti državni budžet. Recimo, primjer Slovenije. Bio sam ministar za zaštitu okoliša i energetike od 2000. do 2004, kada se zatvarao rudnik u regiji Srednja Slovenija. Vlada je upumpala dodatni novac iz državnog budžeta u prestrukturiranje i otvaranje novih radnih mjesta. Ali svi problemi ni do danas nisu riješeni. Energetska tranzicija ima pobjednike i pobijeđene, a rudarske regije su lako pobijeđene. Tu nema iluzije. Evropska unija je zbog toga odvojila ogromna sredstva u Fond za pravednu tranziciju. I iz toga novac uglavnom ide za Poljsku, Bugarsku, Rumuniju, Španiju, djelimično i Njemačku, odnosno za sve regije u kojima se odvija energetska tranzicija.


A u zemlje Balkana?

- Ove naše zemlje na Balkanu nemaju evropski budžet iza sebe, a pred njih su stavljena ista očekivanja. Dakle, da se dekarbonizuju do 2050. godine. I to je veliki poduhvat. Nedavno sam pokrenuo jednu inicijativu za dekarbonizaciju zemalja Zapadnog Balkana, koja se zove Marshal fund for Western balkans decarbonisation, i podržali su je mnogi predsjednici vlada. Bio sam kod Milorada Dodika, člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, kod Albina Kurtija, predsjednika Vlade Kosova, Zorana Zaeva, premijera Sjeverne Makedonije, kod nekih ministra, i svi su podržali inicijativu. To je ideja da sve zemlje Zapadnog Balkana uvedu oporezivanje CO2 i da prihod od toga kanalizuju u poseban nacionalni fond, a ne u državni budžet, te da od EU traže da tom fondu doda još nešto, npr. 20 ili 30 posto sredstava. Takvim nacionalnim fondom moglo bi se upravljati u saglasnosti s Evropskom komisijom i tim novcem bi se podržali obnovljivi izvori, energetska efikasnost i tranzicija regija s ugljem. Za to je potreban sistemski izvor novca.


Kako doći do njega?

- U EU postoje finansijski mehanizmi pomoći poput Green for Growth fonda, koji podržava obnovljive izvore energije, zatim Regional Energy Efficiency programa (REEP), koji podržava energetsku efikasnost, onda imate Western Balkans Investment Framework (WBIF), koji podržava finansiranje transportne, energetske i socijalne infrastrukture. Oni finansiraju projekte u procentima do 20, 30 ili 40 posto i to su postojeći mehanizmi koje nudi EU. No, pitanje je da li je to dovoljno. Recimo, u Brezi ili Banovićima će trebati nešto za otvaranje novih radnih mjesta, nešto za prekvalifikaciju i to su sve problemi koji se ne mogu finansirati postojećim mehanizmima. Zbog toga je potreban novi sistemski izvor novca. Dobar pilotni projekt je nedavno osnivanje Fonda za tranziciju dviju regija s ugljem u Ukrajini. Njemačka je dala 35 miliona eura donacije. To je neka količina novca i nije unaprijed propisano za šta je namijenjena jer regija u tranziciji ima hiljadu unaprijed nepoznatih potreba. Treba tražiti put kako prilagoditi EU mehanizme pomoći i za Zapadni Balkan. Nadam se da će takva inicijativa doći regionalno usklađena, ali prvi korak u punjenju takvih budžeta je na zemljama Zapadnog Balkana.


Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je nedavno izjavio da će zatvarati rudnike kada to Poljska uradi. Šta mislite o ovoj izjavi?

- To će biti najkasnije do 2050. godine. Poljska se obavezala da će ih zatvoriti do tada, a mislim da će biti i mnogo brže. Poljski rudnici više nisu rentabilni zbog visoke cijene za CO2 emisije. Oni to već plaćaju, i to gadno plaćaju. Njihova državna firma za energetiku, koja uključuje i rudnike i termoelektrane na ugalj, ima ogromne gubitke. Pogledajte samo u Sloveniji termoelektranu Šoštanj, koja je nova i moderna. Oni će ove godine imati do 150 miliona eura gubitka. Na ivici su bankrota i to baš zbog plaćanja takse na CO2, jer je sada cijena takse za CO2 u Evropskoj uniji oko 65 eura za jednu tonu.


Termoelktrana Tuzla /Foto: Naratorium

Lijepo vrijeme za zaradu na struji


Kolika će biti cijena električne energije u BiH u poređenju s cijenom električne energije u EU nakon što BiH uvede taksu na CO2?

- Zavisi kolika će ta taksa biti. U ovom momentu, cijena električne energije u EU iznosi između 100 i 110 eura na megavat sat. Prije godinu, cijena je bila oko 45 eura na megavat sat i to je veoma veliko poskupljenje, a desilo se uglavnom iz dva razloga. Prvi je taj što se gase nuklearne elektrane i nedostaje struje, a drugi je ta cijena CO2 kupona. Cijena je dvije godine unazad bila između 5 i 10 eura po toni, a sad je ona 65 eura po toni. Da ilustriram: iz jedne tone uglja približno se dobije jedan megavat sat električne energije. Znači, ako je tržišna cijena struje u Evropi u ovom momentu 110 eura, onda je 60 eura cijena taksi za CO2 kod struje iz termoelektrana. Inače, bez takse, cijena bi bila oko 50 eura na megavat sat iz termoelektrana na ugalj. I u BiH, gdje nema takse za CO2 , isto tako imate visoke cijene za industriju, ne za domaćinstva, jer je cijena visoka u Hrvatskoj i širem okruženju. Ta visoka cijena za industriju je ekstra profit za Elektroprivredu BiH ili Elektroprivredu RS. Postoji veliki gubitak kod prodaje struje domaćinstvima, gdje je cijena struje vještački niska, ali se dio ekstra profita prebacuje kao subvencija, a dio i ostaje. I sada su veoma lijepa vremena za zaradu na struji. Recimo, prošle godine, kada je proglašena pandemija Covid-19 i kada je industrija stala, potrošnja na zapadnom Balkanu je pala za oko 20 posto, a proizvodnja struje iz termoelektrana na ugalj se povećala za četiri posto, jer su svi izvozili. Crna Gora u Italiju, Sjeverna Makedonija u Grčku, BiH u Hrvatsku, Srbija u Mađarsku i svi su palili ugalj, jer je to bilo profitabilno i u ovom momentu je još profitabilnije zbog te razlike u cijeni. EU to ne može tolerisati zauvijek. To se zove carbon leakage i to je jedan problem sa CO2. A drugi problem je što te termoelektrane nemaju filtere za sumpor-dioksid, za NOx i za sitne čestice. Ako ugradite te filtere, oni su, prvo, skupi, a onda je i proizvodnja struje manja, jer sami uređaji upotrebljavaju dosta struje. Dakle, dvostruko je profitabilno. Jednom jer nema CO2 cijene, a drugi put zbog toga što nema troškova za filtere.


A kakve su posljedice?

- Bankwatch je objavio studiju o tome. Recimo, u 2018. i 2019. termoelektrane na ugalj sa zapadnog Balkana proizvele su šest puta više S02 od granice koja je dozvoljena. A u 2020, emisije sumpor-dioksida iz termoelektrana sa zapadnog Balkana, kojih ima 16, bile su 2,5 puta više od emisija sumpor-dioksida iz svih termoelektrana u EU, kojih ima oko 250. Zbog svih tih emisija, u tri godine prerano umre 19.000 ljudi, od toga oko 30 posto na zapadnom Balkanu. Ovi argumenti, koliko ljudi umre godišnje zbog toga, nisu baš izazvali neke akcije.


Zbog čega i dalje takvo insistiranje na uglju?

- BiH ima veliki problem s političkom jačinom sindikata, svi ih se plaše i onda političari ne odlučuju u skladu s logikom, nego u skladu s političkim pritiscima. Ako samo uporedite kako radi rudnik u Stanarima i kako rade rudnici u državnom vlasništvu, vidjet ćete da je razlika potpuna. Stanari, koji su u privatnom vlasništvu, ali u kojima nema podzemnog iskorištavanja uglja, puno su efektivniji. Državni rudnici su puni povrijeđenih rudara koji još uvijek dobivaju sličnu platu kao što su je dobivali kada su bili u jami, a iako godinama nisu u jami, još su tamo na platnom spisku. Svi podzemni rudnici su u gubicima i svi ti rudnici se subvencioniraju na način da im se plaća avans za količine koje će jednom dobaviti. Bez tog avansa oni danas ne mogu živjeti i problem se samo produbljuje. Sada imaju avans za količine koje prevazilaze jednu godinu ili više. To je socijalna bomba i naravno da Elektroprivreda BiH to ne može sama riješiti. Za to trebaš jaku političku podršku, jer će tu biti štrajkovi, krenut će revolucija ako to odjednom prekineš. I postojeći zakon o rudarstvu je još prilagođen za tehnologiju kada su upotrebljavani konji u rudnicima. Jednostavno, iziskuje mnogo nepotrebne radne snage. Tehnologija rudarenja se u posljednjih 50 godina mnogo promijenila. Ne mogu razumjeti podršku rudarenju u društvu. Koja majka želi da njen sin bude rudar? Kakva perspektiva je to?


Znači li to da se u ovaj proces mora ući postepeno i da se moraju uključiti sredstva iz pravedne tranzicije?

- Sasvim pravedno nikada neće biti, ali dobro, to se bar u Evropi radi malo u rukavicama, s nekim subvencijama, ali u Americi ili Kini - tamo se to zatvori. Pa šta? Ljudi odu raditi nešto drugo.


Osam procesa protiv BiH


Kako se to može provesti najbezbolnije?

- Kod zatvaranja rudnika i termoelektrana imate tri segmenta na koja morate paziti. Prvi je infrastruktura koja još nešto vrijedi, naprimjer, trafostanica i priključenje na mrežu. Drugi su površine koje su devastirane, npr. deponije šljake i jalovine. To zemljište nešto vrijedi. Onda imate ljude koji trebaju neki novi posao. Na sve tri stvari morate misliti kod zatvaranja rudnika, odnosno termoelektrana. Recimo, odličan primjer tog zatvaranja mogu pokazati Makedonci, kojima niko nije pomogao. Sami su sa svojom pameću to napravili. U pitanju je termoelektrana Oslomej, tamo nema više rude i zbog toga su je zatvorili. Imali su jednog genijalca, zamjenika premijera, dr. Koču Anđuševa, koji je smislio plan. Šta su napravili? Odlučili su da daju trafostanicu i zemlju investitoru u fotonaponske panele, a onda su raspisali tender za dva puta po 50 megavata instalirane snage. To je dosta velika površina. Oni to nisu ponudili besplatno, nego onaj ko želi da to dobije treba da zaposli za svaki megavat jednog čovjeka. Znači, 100 zaposlenih ljudi. Drugo je da dobiju procenat od struje koja će tamo biti proizvedena, i to po cijenama s mađarske berze. Tako je napravljen tender. Pobijedile su dvije firme, jedna bugarska i jedna turska, svaka je dobila po 50 megavata i mislim da su se obavezale da će platiti 18 posto od svakog megavat sata kojeg će proizvesti na tom teritoriju. I na taj način država dobija rentu od nečega od čega bi mogli imati problem. I to je najbolji slučaj tranzicije za koji znam. Svjetska banka nudi tehničku pomoć BiH za projekte tranzicije. I oni imaju dosta iskustva s takvim projektima.


Foto: Naratorium

Otkad je BiH u sastavu Energetske zajednice Zapadnog Balkana i na šta se obavezala članstvom?

- Od početka, tj. od 2005. godine. Članstvo u Energetskoj zajednici Zapadnog Balkana predviđa preuzimanje pravnog okvira Evropske unije na području energetike. Ono ne podrazumijeva poštivanje tog plana paralelno s EU, nego s nekim vremenskim odgađanjem do nekog datuma. Mi imamo svoj ministarski savjet, u kojem je trenutno predstavnik za BiH ministar Staša Košarac, i taj ministarski savjet usvaja uredbe i direktive pa bi ih onda do nekog datuma svaka država članica trebala prenijeti u svoj pravni poredak. Ništa ne važi direktno. Sve treba preko parlamenta ili vlade usvojiti kao interni akt. Recimo, BiH se obavezala da će liberalizirati tržište električne energije i gasa, da će odvojiti operatera prenosnog sistema od proizvođača. To znači da, recimo, firma koja je dobavljač neće biti vlasnik transportne mreže. To nije slučaj u BH Gasu. On je i vlasnik infrastrukture i dobavljač, i on, naravno, kaže “niko drugi neće dobavljati gas mojom infrastrukturom”. Tako je još samo u Federaciji BiH, u svim ostalim dijelovima Evrope to je odvojeno, ali poslije nedavne smjene rukovodstva BH Gasa izgleda da će se stvari i u Federaciji BiH promijeniti.


Da li se snose sankcije ukoliko se obaveze ne ispunjavaju?

- Trenutno se pred Energetskom zajednicom vodi osam prekršajnih procesa protiv BiH. To je najviše procesa koji se vode protiv jedne zemlje ispred Energetske zajednice.


Da li te sankcije imaju neke veze s izgradnjom Bloka 7 termoelektrane u Tuzli?

- Ne. O prekršajnom postupku vezanom za Blok 7 ministarski savjet još nije odlučivao. Naše sankcije nisu velika kazna, ali bi sam Blok 7 bio ekonomska katastrofa. Ponekad i BiH mora imati sreće. Ništa ljepše se BiH nije moglo desiti od odustajanja od gradnje Bloka 7.


Čini se da je gradnja Bloka 7 došla u pitanje nakon što se iz projekta povukao General Electric. Da li je s tim u nekoj vezi opredijeljenost administracije Joea Bidena za borbu protiv klimatskih promjena?

- Mislim da je to imalo velikog uticaja, ali, uistinu, dalji razvoj tehnologije koja podrazumijeva ugalj nema budućnost, tako da svaka firma koja se bavi razvojem takvih tehnologija mora odmah da se prestruktuira. A vjerovatno je Bidenova pobjeda u SAD-u to još i ubrzala. Kinezi bi gradili, naravno. Za njih je svejedno da li je ugalj ili su obnovljivi izvori. Oni uvijek žele izvoziti svoju tehnologiju za projekte koji imaju državnu garanciju, jer žele projekte bez rizika. Da je BiH imala investiciju za obnovljive izvore i pozvala Kineze, oni bi i to radili, ali BiH im je omogućila da grade nešto na ugalj i oni rade to. Ne biraju. Traže profit i ne pitaju je li to čisto ili nije. Dovedu sve na gradilište, skoro i svoju vodu. Sve dođe iz Kine.


Koliko je BiH do sada uložila u izgradnju Bloka 7?

- To su male pare, samo one pripremne radove i avans koje bi kineski partner morao vratiti, iako će pokušati osporiti tu svoju obavezu. Ali, da se ostalo u projektu, morala bi vraćati kredit koji je pod državnom garancijom i siguran sam da bi država to morala platiti, jer bi Elektroprivreda BiH imala ekonomske probleme i onda bi Federacija BiH to platila. To su ogromne pare za Federaciju BiH, koje bi mogle dovesti ovaj entitet skoro do bankrota.


Zbog čega se onda BiH odlučila ući u projekat izgradnje Bloka 7 ako se tako dovodila u koliziju s obavezama preuzetim članstvom u Energetskoj zajednici?

- Gradnja termoelektrane nije u koliziji s obavezama. Za nas u Sekretarijatu je prekršaj izdata državna garancija komercijalnom projektu za 100 posto vrijednosti. Kod same gradnje Bloka 7 nije problem pravna obaveza, nego ekonomika projekta. Kada se govorilo o izgradnji Bloka 7 u Tuzli, tada se predviđalo da će cijena takse za CO2 biti sedam eura po toni i da će BiH ovu taksu uvesti tek 2035. godine. Sada je jasno da će do toga doći mnogo prije i mnogo skuplje. Kao što rekoh, desila se ta sretna okolnost s General Electricom.


Direktor Sekretarijata energetske zajendice Janez Kopač / Foto: Naratorium

Na koji je način garancija progurana kroz Parlament, ukoliko se znalo da će to biti ekonomski fijasko? Koji je interes iza mogućeg bankrota?

- Prije svega, rekli su da je to zamjenski blok i da se planira odavno. Isti je slučaj s Blokom C na Kosovu. Taj blok je bio planiran još u Jugoslaviji. Tako je i Blok 7 planiran odavno, samo ovi koji odlučuju nisu vidjeli da se svijet u međuvremenu promijenio.


Koristi svoju struju


Da li je cilj energetske tranzicije da imamo što više domaćinstava koja sama proizvode električnu energiju?

- Da, to je i dio direktive o obnovljivim izvorima energije, tj. da podstiče pro-consumere. To znači da onaj koji proizvodi sam potroši. Dakle, nekada potrošiš više, nekada manje. U EU je to već masovna praksa. Zapadni Balkan malo zaostaje, ali je, naprimjer, Srbija nedavno usvojila zakon koji stimuliše obnovljive izvore energije. Ranije su imali proceduru uklapanja fotonaponskih panela na strujnu mrežu koja je imala više stepeni i trajala je godinu. Sada su to izuzetno pojednostavili. Dovoljno je da napišeš pismo elektrodistribucijskom proizvođaču i oni te moraju priključiti. Relativno je jednostavno i u Albaniji, i Crna Gora mijenja zakonodavstvo jer želi to pojednostaviti. U Sjevernoj Makedoniji je to dosta liberalizirano, a nažalost u BiH ne može, i to zbog toga što treba nanovo napisati zakon o obnovljivim izvorima energije i u Federaciji BiH, i u Republici Srpskoj. Ta dva zakona su tehnička pomoć koja je bila plaćena od njemačkog GIZ-a, a napisana su 2019. godine. Mi smo to sve početkom 2020. pogledali, malo ispravili i od tada čekaju usvajanje. Sve je, dakle, pripremljeno i moglo bi biti poslano u parlamentarnu proceduru.


Da li je to finansijski isplativo?

- Da. Ovo se isplati jer ne treba plaćati distribucijsku tarifu za struju koju sam proizvedeš. Tako da je ta struja dosta jeftinija od struje koju uzmeš iz mreže i to se isplati, ali na duži rok, jer treba prvo investiciju amortizirati. Vještački niske cijene struje za domaćinstva nisu baš stimulacija.

A mini hidroelektrane ?

- Mini hidroelektrane su potpuno nepotrebne. Pri tome mislim na hidroelektrane manje od jednog megavata instalirane snage. To je nekada bilo moderno, ali mini hidroelektrane proizvode struju kada ona ne treba, jer kad ima puno vode, onda su velike hidroelektrane aktivne i tada ne treba dodatni izvor struje, a kada nema vode, onda nemaju ni male hidroelektrane. Male hidroelektrane su se u prošlosti gradile samo zbog visokih subvencija od države. Kada ne bi bilo visokih subvencija od države, onda ih niko ne bi ni gradio. Država koja subvencionira uništavanje prirodnog bogatstva pravi duplu štetu. Prvo, baca pare bezveze, a drugo, uništava prirodu. Kada je Parlament Federacije BiH usvojio poziv za prestanak gradnje malih hidroelektrana, mi smo to javno podržali. Isto se desilo u Srbiji. Tamo nije bilo deklaracije, ali su u praksi prestali s gradnjom novih i mi smo to podržali.


Kakva je onda budućnost energetskih sistema u BiH?

- Energetske sisteme moramo decentralizirati i liberalizirati. Pogledajte sve te termoelektrane na koje treba ugraditi filtere, što će se jednom morati desiti, jer će građani BiH, pa i EU, jednom reći dosta toga, sijete i izvozite nam smrt. Sve te termoelektrane su u konkurenciji sa solarnom i vjetroenergijom i cijena tih tehnologija je strašno pala. To je nekonkurentno već danas, a ubuduće će biti još nekonkurentnije. Sve su to stare termoelektrane i sve će se raspasti za deset, dvadeset godina. Vi ne možete održavati ta postrojenja i skupo je. Da li će se to desiti za deset, dvadeset ili trideset godina, ne znam, ali znamo da će se to desiti. Pred tim problemom se samo zatvaraju oči.


A šta ćemo sa dekarbonizacijom?

- Ugalj se neće upotrebljavati već za deset ili dvadeset godina, i to ne samo zbog cijene CO2 nego zato što neće više biti termoelektrana, a i energiju će biti isplativije dobivati iz vode, vjetra ili od sunca. Veći problem će biti prelaz s nafte na obnovljive izvore energije.


165 views0 comments