PIŠE: Maja ABADŽIJA
Rijetko šta toliko snažno antagonizira ljude u Bosni i Hercegovini kao protestna šetnja za ljudska prava lezbejki, gejeva, biseksualnih, transrodnih, interspolnih i kvir (queer) osoba (LGBTIQ). Ukoliko u to sumnjate, pogledajte, tek ovlaš, sekcije komentara nekih domaćih portala: od iritacije i negodovanja do govora mržnje. Na svu sreću, komentatori/ke na internetu nisu reprezentativan društveni uzorak. To govori i ogromna podrška koju je imala prva Povorka ponosa, održana 2019. godine: aktivistička, medijska, politička, javna. Svakako da nije bila unisona, ali je bila snažna. Možda najbolja metafora stanja kolektivnog uma kada je riječ o Povorci ponosa jeste ponašanje onih građana, a češće građanki, koji su prvu povorku bodrili i mahali s prozora: uz vas smo, srčano, ali možda još nismo potpuno spremni sa vama stupamo na ulicama.
Zbog toga je druga po redu Povorka ponosa koja će se održati sutra u Sarajevu (prošlogodišnja je zbog pandemije bila u ograničenom kapacitetu) još jedan važan korak ka što širem prihvatanju i razumijevanju činjenice da LGBTIQ osobe među nama žive i vole se, a još nisu u mogućnosti raditi to slobodno. Očekivanja su visoka, posebno imajući u vidu da je prva Povorka visoko postavila ljestvicu – od besprijekorne organizacije protesta do idejne i političke inkluzivnosti poruka koje su izrečene. O očekivanjima, ali i zahtjevima Povorke, problemima LGBTIQ zajednice u BiH, podršci građana/ki razgovaramo sa aktivisticama i članicama organizacionog odbora Povorke ponosa Lejlom Huremović i Maidom Zagorac, te sa novinarkom i aktivisticom Kristinom Ljevak.
- Očekujemo da će Povorka biti jedan prostor slobode iz kojeg možemo da pošaljemo jasnu poruku koji su to problemi s kojima se LGBTIQ osobe susreću i da pošaljemo jasne zahtjeve, kako ka institucijama, tako i ka društvu koje još uvijek nažalost homofobično i puno predrasuda. Posebno nam je važno slanje poruke LGBTIQ osobama i zajednici da ne odustajemo od borbe, da svako od nas ima pravo da bude ono što jeste u ovom društvu i da ćemo se boriti da svi možemo slobodno da hodamo našim ulicama, kaže na početku razgovora za Naratorium Lejla Huremović.
Maida Zagorac od ovogodišnje Bh. povorke ponosa očekuje da „prođe u najboljem redu, uz maksimalnu sigurnost svih učesnika i učesnica i u skladu sa preporukama koje nam uputio Krizni štab Ministarstva zdravstva“.
- Očekujemo da Bh. povorka ponosa ponovo pokaže da je to javni protest koji je bio i ostao trijumf slobodarskog duha, mjesto sa kojeg se šalje poruka ljubavi, solidarnosti, antifašizma, borbe za ljudska prava LGBTIQ osoba, ali i za ljudska prava svih marginaliziranih grupa u našem društvu, da je to javni skup koji nastavlja da motivira sve nas da se uključimo u borbu za bolji položaj LGBTIQ osoba u našem društvu i da ne ostanemo imuni na kršenja ljudskih prava koja se dešavaju svakodnevno.
„Da su redovne okolnosti očekivala bih da treća povorka premaši broj učesnika/ca prve i da nakon nje niko više ne dovodi u pitanje potrebu održavanja“, smatra Kristina Ljevak. Međutim, budući da nam sada prijete novi sojevi virusa, a imunizacija doživljava fijasko, ne može se zamjeriti onima koji ipak ostanu kod kuće.
- Ma koliko bilo važno fizičko prisustvo, važne su i promjene koju samo organizovanje povorke generira. Ove godine je to odluka da se pokriju troškovi dodatnih mjera sigurnosti koju je podržao kabinet premijera Kantona Sarajevo, načelnik općine Centar i gradonačelnica Sarajeva, konačno podsjećajući nas zbog čega smo glasali/e za ovu koaliciju. Kao što je simbolično organizovanje druge bilo važno zbog očuvanja kontinuiteta, sve da ovogodišnja povorka i ne bude masovna kao prva, kontinuitet će barem biti sačuvan, smatra Ljevak.
„Trostruko više rada“
Nije jednostavno upustiti se u organizaciju bilo kakvog događaja u okolnostima pandemije. Uz sve „standardne“ izazove koje nosi održavanje protesta pod zastavom duginih boja u jednom konzervativnom društvu kakvo je bosanskohercegovačko, Covid-19 je još uvijek među nama i sve su prilike da će se najesen vratiti u jačem intenzitetu. Ta je okolnost značajno odredila i ovogodišnju Povorke.
- Lagala bih kada bih rekla da za sam organizacioni odbor, koji je neformalna grupa motivisanih, predanih i srčanih pojedinaka i pojedinki iz cijele BiH, koji/e ulažu svoje slobodno vrijeme i volonterski organiziraju Bh. povorku ponosa ovaj proces bio lagan, jer nije bilo tako, ističe Zagorac. Članovi/ice organizacionog odbora bili su proteklih mjeseci i sami pogođeni pandemijom, imali su različita iskustva, neka od njih i loša, što je definitivno uticalo na tim, dodaje Huremović.
- Fizička distanca je onemogućila da organizacijski dio teče svojim tokom, jer smo većinu stvari morali uraditi online. Paralelno smo planirali nekoliko scenarija i zbog toga smo trostruko više smo radili da bismo došli ovdje gdje smo došli. S druge strane, mislim da je pandemija donijela i neku novu kreativnost i dala nam uvide kako se može u vrlo različitim uslovima organizovati i boriti za ljudska prava, kaže ona.
Zbog potencijalnih rizika, u Kantonu Sarajevo za sve skupove iznad 100 ljudi važe nešto strožije epidemiološke mjere. Zato će sve osobe koje budu dolazile na protest morati imati sa sobom jedan od sljedećih dokumenata: negativan PCR test (ne stariji od 72 sata), negativan antigenski test (ne stariji od 24 sata), potvrdu o preboljenoj COVID-19 infekciji (ne stariju od šest mjeseci), potvrdu o primljenoj vakcini (stariju od 14 dana) ili potvrdu o revakcinaciji.
- Svjesni smo ograničenja, ali situacija je nažalost takva. Vjerujemo da već ima dovoljno vakcinisanih ljudi koji će imati mogućnost da dobiju neku od ovih potvrda da bi sa nama šetali. Važno je napomenuti i da je Povorka protest koji će biti na ulici, u pokretu, ali i jedini protest koji ima ulaz, što je olakšalo da kontrolišemo mjere koje su na snazi, napominje Huremović.
Na idejnom planu, pandemijske okolnosti nadahnule su i ovogodišnji moto Povorke koji glasi Otpor sa margine. Slogan je višeznačan, a Huremović kaže da su na ideju su došli jer su se uvjerili da je „pandemija pokazala da ekstremne situacije tjeraju marginalizovane grupe na još veću marginu“.
- Kroz ovaj slogan poručujemo da koliko god nas društvo, institucije i nedostatak resursa i sistema u državi tjeraju na marginu, mi nikada nećemo odustati od naših života, nikada nećemo ostati mirno na toj margini, nego ćemo se jasno i glasno boriti, izaći na ulice, izaći sa margine i biti vidljivi - biti otpor različitim fašizmu, homofobiji, diskriminaciji, kaže Huremović. Zagorac dodaje da je „život u pandemiji iznio na površinu krhkost sloboda LGBTIQ osoba“.
- Nerazumijevanje i teška komunikacija sa članovima/cama porodica o identitetima LGBTIQ osoba povećala je pritiske, nasilje i dovela do ozbiljnih psihičkih posljedica za LGBTIQ osobe. Ljudska prava i životi LGBTIQ osoba su i prije pandemije bili na margini, a pandemija ih je gurnula još dublje. Zbog toga ove godine još intenzivnije naglašavamo taj pojam margine, pojašnjava Zagorac.
Život u „sivoj zoni“
Nasilje (psihičko i fizičko), diskriminacija, stigmatizacija, izolacija, homofobija, mržnja... Spisak se čini beskonačnim. On je ujedno odgovor, ukoliko nekome još uvijek nije jasno, zašto je ovom društvu potrebna Povorka ponosa. Zašto oni paradiraju kada im u ovoj zemlji ništa ne fali, reći će prosječan komentator na društvenim mrežama. I to je razlog za Povorku – opšti nedostatak empatije i razumijevanja.
- LGBTIQ osobe su izložene fizičkom i psihičkom nasilju, diskriminaciji na tržištu rada i u obrazovnim institucijama, mobingu na radnim mjestima, govoru mržnje i zločinima iz mržnje na osnovu seksualne orijentacije, rodnog identiteta i seksualnih karakteristika, pogrdnim nadimcima i prijetećim pogledima od strane prolaznika/ica i osoba iz njihove okoline koji izazivaju konstantni strah za ličnu sigurnost. Homofobija je prisutna i među političarima/kama koji/e nerijetko, bez ikakvih sankcija, iznose negativan stav prema postojanju LGBTIQ osoba, produbljujući sve navedene probleme sa kojim se LGBTIQ osobe suočavaju, kaže Zagorac.
Ona podsjeća da Zakon o zabrani diskriminacije u BiH prepoznaje seksualnu orijentaciju, rodni identitet i seksualne karakteristike kao zabranjene osnove za diskriminaciju, te napominje da je civilni sektor nakon izmjena i dopuna Zakona o zabrani diskriminacije pripremio i vodič za sudije/kinje u postupcima diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije, rodnog identiteta i seksualnih karakteristika. „Sudovi, policija, tužilaštvo i druge institucije u procesu zaštite ljudskih prava LGBTIQ osoba imaju dužnost zaštititi ljudska prava LGBTIQ osoba i na svako kršenje ljudskih prava LGBTIQ osoba adekvatno reagovati“, naglašava naša sagovornica.
Tu valja naglasiti da, uprkos onome šta-njima-ovdje-fali prigovoru, da pripadnici/ce ove zajednice ne zahtijevaju nikakva posebna prava: oni zahtijevaju ona prava koja ne mogu da uživaju, a koja im pripadaju kao građanima i građankama Bosne i Hercegovine.
Zamislite da voljenu osobu nakon teške operacije ne možete posjetiti na intenzivnoj njezi, jer „niste porodica“. Ili da poželite, u paru, kupiti stan, a niste u mogućnosti dobiti kredit, niti bilo kakvu olakšicu pri kupovini, jer vaša zajednica nije zakonski prepoznata. Ništa od toga nije dostupno istospolnim parovima, kao ni naslijeđivanje, raspolaganje imovinom, izdržavanje partnera, ostvarivanje prava na penziju... Pa ni usvajanje djece, dakako, što je prvi prigovor internetskih dušebrižnika. Zbog svega toga je jedan od važnih zahtjeva Povorke usvajanje zakonske regulative o istospolnim brakovima.
- Samo nepostojanje zakona o istospolnim partnerstvima predstavlja institucionalno nasilje nad LGBTIQ osobama koje im ne omogućava da slobodno vole i slobodno žive svoje živote, ne omogućava im da osjete socio-ekonomsku sigurnost koju donosi pravno regulisana životna zajednica. Mnogi ne znaju da se stupanjem u brak dobija oko 1000 različitih prava, koja zbog nepostojanja zakona LGBTIQ osobe koje žive u istotpolnim partnerstvima nemaju, napominje Zagorac.
Huremović podsjeća da se aktivistička zajednica već skoro deceniju bori za zakonsko prepoznavanje istospolnih partnerstava, te da je prije nekoliko godina i Vlada FBiH donijela odluku da formira radnu grupu koja će raditi na izradi zakonskog akta.
- Nažalost, ta grupa je prilično sporo radila i njen zadatak je zapravo bio da analizira da li je moguće dopuniti postojeće zakone ili donijeti nove kako bi se ovo pitanje riješilo. Tu negdje su i stali i, koliko mi je poznato, dat će preporuku Vladi FBiH da se izradi novi zakon, ističe ona.
Zakonska regulacija ne postoji ni kada je u pitanju medicinska podrška trans osobama, koje trenutno u domaćoj legislativi nisu prepoznate, osim kada urade potpunu rodnu tranziciju koja uključuje i operativni zahvat. Za njihove živote moje sagovornice upotrebljavaju metaforu „međuprostora“ ili „sive zone“. Ko želi živjeti u stanju neprekidnog limba?
- U našoj državi ne postoji medicinski tim osposobljen da se bavi tranzicijom trans osoba pa su one prinuđene ići van države kako bi mogle pristupiti zdravstvenom sistemu koji bi im pružio podršku u procesu tranzicije. Naravno, sve to plaćaju iz ličnog budžeta: odlazak, hormonalne terapije i operativne zahvate, a sve to mnogo košta i mnogi nemaju taj novac. Takvi su prinuđeni da čekaju da im država riješi to pitanje i da žive u nekoj sivoj zoni gdje su apsolutno neprepoznati, kaže Huremović.
Sve dok se medicinska tranzicija ne kompletira, ni pravna tranzicija ne može izvršiti, što znači da trans osobe moraju koristiti dokumente koji se ne podudaraju sa njihovim rodnim identitetom.
- Tada nailaze na različite probleme – nasilje tokom prelaska granice ili prilikom pristupa javnim institucijama, gdje ih se diskriminira i etiketira, često pred cijelom salom. Pita ih se: ko ste vi, jeste li muško ili žensko? To su torture koje vrlo ozbiljno utiču na psihičko zdravlje, navodi Huremović i dodaje da bi zakon o rodnom identitetu mogao riješiti brojne probleme trans osoba.
Kalupi za umove
Ona naglašava da je pored zakonske regulative neophodno kontinuirano raditi na razbijanju predrasuda, naročito kod zaposlenika/ica institucija.
- Kao dio ovog društva i oni nose određene predrasude prema LGBTIQ populaciji. Edukacija, susretanje takvih osoba, pa i Povorka, koja ima najveću moć da razbija predrasude – sve je to vrlo važno kako bismo mogli imati neku istinsku provedbu institucionalne zaštite. Sve to mora doći iz razumijevanja, a ne tek tjeranja institucija da nešto rade. Oni moraju poštovati zakone ove države, a Zakon o zabrani diskriminacije jasno kaže da se niko u ovom društvu ne smije diskriminisati. Međutim, da bismo zaista postigli neku promjenu mora se puno više raditi na razbijanju predrasuda. Kada budemo to činili onda će i ljudi koji rade u institucijama drugačije gledati na sve, kaže Huremović.
Dakako, mijenjati zakone je jedna stvar, prevaspitati umove – sasvim druga.
- BiH je nažalost još uvijek jedno patrijarhalno društvo, gdje žive nametnute rodne uloge i stereotipi, koji su prisutni u udžbenicima naših osnovnih škola i u javnom diskusrsu i koji kalupe mlade umove. Tu je i nerazumijevanje, neznanje, nedostatak želje i volje da se upozna sa potrebama, životima i problemima sa kojim se LGBTIQ osobe suočavaju. Također, govor mržnje na osnovu seksualne orijentacije, rodnog identiteta ili seksualnih karakteristika je sveprisutan na online platformama, kao i konkretni pozivi na činjenje zločina iz mržnje prema LGBTIQ osobama. Ali rad na suzbijanju homofobije i kršenju ljudskih prava LGBTIQ osoba je već davno započeo, razvijanje i jačanje svijesti društva za ljudska prava LGBTIQ osoba je kontinuiran proces, ističe Zagorac.
Po njenim riječima, „put do podrške građana i građanki je dug proces, ali ne i nemoguć“. Podrška se njeguje dijeljenjem iskustava, razgovorom, adekvatnim medijskim izvještavanjem. Potrebno je pokazati sve poteškoće s kojima se suočavaju osobe samo zbog toga što su to što jesu, ili što nekoga vole. Pokazati da su to, kako kaže sagovornica Naratoriuma, „ljudi s kojima mi pijemo kafu i s kojima dijelimo život“.
Podsjećajući na ljude koji su sa prozora stanova bodrili Povorku 2019. godine, Kristina Ljevak ističe da je stvarna podrška građana/ki LGBTI osobama mnogo veća od one koju imamo priliku vidjeti u javnom prostoru.
- Često ljudi misle da je očigledno da nešto podržavaju pa nemaju potrebu da to javno kažu. Zahvaljujući kantonalnoj skupštinskoj poslanici koja je predlagala pred prvu povorku izolaciju LGBTI osoba mislim da je mnogo više ljudi progovorilo nego što bi to inače učinilo, iz straha da se ne pomisli kako podržavaju njen „projekat“. Nekada nas može čvršće povezati tuđa glupost iako bi mi bilo draže da su povodi drugačije prirode, napominje. Poput Huremović i Zagorac, i ona smatra da se borbi LGBTIQ osoba ne smije selektivno prilaziti, odnosno, „dok god borba obespravljenih radnika/ca, poniženih demobilisanih boraca i LGBTI osoba ne bude jedna borba, neće biti ni radikalnih pomaka“.
Ljevak u tom kontekstu navodi pozitivan primjer Edina Ramulića iz Prijedora, jednog od inicijatora Dana bijelih traka. Iako tokom cijele godine posjećuje i obilježena i neobilježena mjesta stradanja neovisno o tome ko je na njima stradao, sreće se sa demobilisanim borcima, te se bori za depolitizaciju memorijalizacije, Edin je bio i na prvoj bh. povorci ponosa u Sarajevu. „Brojne su borbe pred nama koje samo zajedno možemo dobiti, a da budemo na pravoj strani istorije najbolji je kriterij kojim se možemo rukovoditi“, zaključuje ona.
Podrška medija i novinara/ki, ali i ispravno i etičko izvještavanje su od nemjerljivog značaja. Ljevak kaže da je u trinaest godina njenog novinarskog iskustva pokazalo da su najvažnije teme upravo one koje nam ukazuju na jednake obaveze LGBTI parova prema zakonu i poreznim nametima, ali i nejednako korištenje prava u odnosu na heteroseksualne parove.
- Teško je praviti gradaciju važnosti tema, nekome je coming out jednako važan koliko nekoj trans osobi ostvarivanje mogućnosti za hormonsku terapiju. Sve što ima veze sa ljudskim životima i slobodama ljudi jednako je važno i svaka napisana afirmativna rečenica znači. Važno je i kontinuirano ukazivati na neke od ključnih predrasuda i doprinositi njihovom uklanjanju, jedna od tipičnih – da je „homoseksualnost prelazna“ pa će nam se tako „uvesti sa Zapada ili zametnuti zahvaljujući gledanju umjetničkih sadržaja sa LGBTI temom“, kaže ona i dodaje kako se u posljednje vrijeme u medijskom kontekstu pojavilo mnogo novih mladih ljudi koji pišu o LGBTIQ temama – smjena generacija je itekako značajna.
Naše borbe imaju smisla
Na samom kraju razgovora, pitamo sagovornice šta je po njima dugoročna misija Povorke ponosa.
- Naša misija zapravo je da to bude prostor slobode i borbe za sve marginalizovane grupe, ne samo za LGBTIQ osobe, nego i za sve one koji su ovom društvu na neki način diskriminsani. Na kraju dana, LGBTIQ su i Romi i Romkinje, radnici i radnice, žene, osobe sa invaliditetom, migranti i migrantkinje. Želimo da gradimo platformu gdje će se moći uključiti svi i zajedno sa nama boriti se za ljudska prava, kaže Huremović.
Ovaj otvoreni, inkluzivni karakter Povorke ponosa potvrđuje i njena antifašistička orijentacija, ili kako kaže Zagorac „antifašistički otpor usponu raznih fašističkih grupa koje žele da uguše prava svih marginaliziranih grupa“.
- Jedino izlaskom na ulicu, ujedinjeno, možemo se boriti protiv svih fašizama kojima smo okruženi. Prava LGBTIQ osoba se tiču svih nas i loš status života marginalizovanih grupa je odraz cjelokupnog socio-ekonomskog stanja ljudi u državi. Povorkom ponosa borimo se za ljudska prava i bolji položaj LGBTIQ osoba, ali i svih onih koji su marginalizirani. Bh. povorka ponosa pokazuje i dokazuje da naše ulice i naši javni prostori pripadaju nama, da su to mjesta gdje ukazujemo na kršenja naših ljudskih prava, gdje nadležne pozivano na odgovornost da ispune svoju zadaću prema nama, gdje zahtjevamo bolji položaj svih nas i gdje branimo prava koja trenutno imamo, a ona koja su nam uskraćena – zahtijevamo, kaže Zagorac.
Za Kristinu Ljevak, osnovna misija Povorke je vidljivost LGBTIQ osoba koja se „nakon povorke ne može ignorisati“.
- Bez povorke je to itekako moguće i svakodnevno svjedočimo obezvređivanju potreba i borbe LGBTI osoba. Za LGBTI osobe povorka je potvrda da nisu sami/e, povorka je jedan od najboljih načina osnaživanja. Zato ne čude lične priče nakon povorke koje nam govore o osobama koje su se odlučile na coming out nakon povorke. U našem slučaju, prva bh. povorka ponosa bila je potvrda da naše borbe imaju smisla, da nije bilo uzalud i zapravo ma koliko nekada okolnosti bile demotivirajuće, mi ćemo u ovoj nesretnoj zemlji naći malo primjera koji mogu da konkurišu primjeru LGBTI aktivizma. Od prvog Queer festivala zaustavljenog u krvi do prve uspješne povorke ponosa prošlo je 11 godina. Nemamo mi previše primjera takvog progresa tokom jedne decenije što svjedoči o izuzetnoj posvećenosti onih koji su na bilo koji način bili uključeni u borbu za prava LGBTI osoba, od zvaničnih organizacija, a prvenstveno Sarajevskog otvorenog centra, preko entuzijastičnih pojedinaca/ki, zaključno sa Organizacionim odborom bh. povorke ponosa na koji bi se trebale ugledati i organizacije bez LGBTI predznaka, zaključuje Ljevak.